Što su asistencije i čemu zapravo služe? Sigurno ste se već više puta zapitali kada dođete na sat zašto vas instruktor joge stisne dlanovima u psu prema dole, zašto vam namještaju ramena i još malo „pogurnu“ u nekim asnama?
Ponekad ne možemo biti apsolutno sigurni jesmo li se ispravno i dobro namjestili u asani, jesu li nam ramena dovoljno otvorena, je li razmak dovoljno širok između stopala ili dlanova te jesu li nam kukovi simetrični.
Tako npr. u psu prema dolje (ado mukha svanasana) nam često cijela težina tijela pada prema naprijed čime opterećujemo ramena i ruke pa se nakon 5-6 pozdrava suncu osjećamo umorni a sat je tek počeo.
Kako bi osvijestili to prebacivanje težine na cijelo tijelo tj. i na noge, instruktori koriste asistencije koje mogu biti i verbalne i fizičke (osobno preferiram verbalne jer kad vježbač sam na svoj način otkrije put do svoje krajnje točke pozicije u kojoj se osjeća ugodno, najbolje će zapamtiti kako je došao do tamo).
Fizičke asistencije su u nekim pozicijama potrebne jer vježbaču mogu pomoći da fizički osjeti gdje je njegova najudobnija i najsigurnija pozicija, mogu mu omogućiti da osvijesti da u nekim pozicijama može još malo izdužiti kralježnicu, otvoriti ramena, osloboditi vrat, poravnati kuk.
Dublje i čvršće pak fizičke asistencije u svakom slučaju moraju biti nježne, sigurne i uz pristanak vježbača, što je moguće samo ukoliko se instruktor i vježbač već određeno vrijeme poznaju i kada se stvori povjerenje.
Zato je moja praksa da prvih 3-4 puta maksimalno koristim isključivo verbalne upute, bez obzira na prethodno iskustvo vježbača, sve dok nisam sigurna da je vježbač u redu s tim da mu se asistira, budući da neki ljudi jednostavno ne vole da ih se dira dok vježbaju, da sam sigurna da ne postoji neka ozljeda od prije i kada vidim da će ta asistencija biti vježbaču ugodna i od koristi.